Domaćoj publici dobro poznate koreografkinja Dalija Aćin i dramatičarka i dramturginja Maja Pelević, zajedničkim snagama postavile su plesnu predstavu za mladu publiku u Malom pozorištu Duško Radović. Koreografkinaj pri tom i sama igra u predstavi, a dramaturginja o njoj kaže:
Bio jednom jedan… Gde su nestale granice mogućnosti? Sve počinje potragom za nečim nedokučivim, neuhvatljivim i beskonačnim kao što je kosmos. U pokušaju da dohvatimo nešto o čemu ništa ne znamo polako ulazimo u igru energije i metamorfoza. Pravimo sebi sopstvene zamke u koje povremeno i upadamo. Smišljamo priče u koje želimo da drugi poveruju. Verujemo da nas svaki naš sledeći korak vodi napred i ne primećujemo da prelazimo iz jednog oblika u drugi. Sklopiti se u senci. U nečijem tanjiru. U čijem tanjiru? Na zavesi, na tepihu nazire se u kom pravcu bi moglo da se krene. Uz repeticiju. Uz surovu repeticiju. Uz nezasitu repeticiju. I zašto se baš tu završava? Tamo gde je sve počelo. U utrobi. Do re mi fa sol. Solmizacija sveta. Kao refleks. I kao slutnja. Da li slutimo rastanak? Ili je to samo početak nečeg novog što tek treba da otkrijemo. Ili ne. Da li verujemo u rastanak? U naziranju postoji opasnost privida. Stvaranje sopstvenog prostora. Ostati sam. Da li možemo da verujemo u ovo što sada vidimo ili se to već menja pred našim očima. Kako ćeš preći granicu koju ne vidiš? Kako ćeš shvatiti da je ovo samo mesto želje.NESTVARNO. NEOČEKIVANO. NEPOJMLJIVO. NEUKROTIVO. NESPOJIVO. NEMINOVNO. NEVEROVATNO. NEOBIČNO. NENADANO. NEVIĐENO. NEOTKRIVENO.
Sve ono što nas čeka na putu kad odlučimo da lutamo.